Krenimo tako da u timu definiramo jednu temu koja nas zanima ovaj mjesec: novi prijevod klasika, suvremeni roman, publicistika ili dječja knjiga. Odmah zapišimo kriterije: jezik izdanja, opseg, ciljnu dob, te želimo li više radnje ili ideja. Time si olakšavamo praćenje noviteta bez pretrpavanja popisa želja.
Zatim prikupimo tri izvora informacija o novim izdanjima: najave izdavača, knjižarske biltene i knjižnične preporuke. U bilješkama odvojimo činjenice (datum, urednik, prevoditelj, serijal) od dojmova (stil, tempo, atmosfera). Tako kasnije možemo uspoređivati naslove bez oslanjanja na jednu rečenicu iz promocije.
Kad otvorimo recenziju, prvo provjerimo što točno recenzent vrednuje: stil, likove, strukturu ili društveni kontekst. U našem timu dogovorimo pravilo da svaku recenziju sažmemo u dvije rečenice: što knjiga pokušava postići i kome će najviše odgovarati. Ako je riječ o fantastici ili epskoj sagi, posebno označimo razinu kompleksnosti svijeta i koliko je serijal “otvoren” za nove čitatelje.
U sljedećem koraku gledamo izdanje kao predmet: uvez, papir, tipografiju i uredničke dodatke. Kod prijevoda uvrstimo i prevoditelja u procjenu, jer ton i terminologija bitno mijenjaju doživljaj, osobito u povijesnim knjigama i esejima. Za dječje i YA naslove provjerimo ilustracije, font i jasnoću poglavlja, jer utječu na čitljivost i motivaciju.
Pripremimo mini-upitnik za intervjue s autorima ili urednicima koji možemo koristiti uvijek: odakle je krenula ideja, koji su ključni književni utjecaji i kako su rješavali strukturu. Dodajmo i pitanje o procesu: koliko je trajalo pisanje, što je izbačeno i koja je scena najviše mijenjana tijekom uređivanja. Tako intervju postaje alat za razumijevanje knjige, a ne samo promotivni razgovor.
Kad obrađujemo krimiće i detektivske romane, usmjerimo se na “fair-play” tragove, ritam otkrivanja i kvalitetu motiva. Zapišimo jesu li likovi nositelji zapleta ili je naglasak na atmosferi i proceduri. Usporedimo to s vlastitim preferencijama pa odlučimo želimo li brzi page-turner ili sporije, psihološki gušće štivo.
Za kratke priče koje biramo za opuštanje uvedimo jednostavno testiranje: pročitamo jednu priču i mjerimo koliko brzo ulazimo u situaciju i koliko nas završetak “drži” nakon zadnje rečenice. Ako zbirka varira, označimo tri najjače priče i jedan tip čitatelja kojem bismo je preporučili. Tako ne odbacujemo cijelu knjigu zbog nekoliko slabijih tekstova.
Kod vodiča kroz žanrove i književnih pojmova pazimo da odvojimo definicije od primjerâ. U timu odaberimo jedan pojam po tjednu, pronađimo ga u romanu koji već čitamo i napišimo kratku bilješku kako se manifestira u praksi. Time recenzije postaju konkretnije, a naš razgovor o stilu precizniji.